Način života zbog duhovno ne inteligentnog suvremenog svijeta

 

Kad je kultura duhovno zaostala motivi poprimaju iskrivljene oblike. Društveni i ekonomski pritisci kojima smo izloženi potiču nas da brkamo želju s potrebom. Tako želimo više nego što nam je potrebno, naša želja je neprestana i nezasitna. Mjerila uspjeha u našoj kulturi čine da želimo sve više i više, više novca, više moći, više »ribe«. Gojaznost, tako česta kod nas na zapadu, jedno je od najčešćih duhovnih oboljenja izazvanih poremećajem motivacije. Jedemo da bismo ispunili prazninu koja se ne da odagnati. Osobnu motivaciju možemo sagledati na duhovno inteligentniji način ako zavirimo u realnu pozadinu površinskih želja. Slijedeći uzorak programirane reakcije kakvu potiče naša kultura, obično odmah nakon što se pojavi želja krećemo u kupovinu ili u akciju. Nismo naučili zastati i razmisliti, upitati se: »Koja dublja potreba leži u pozadini ove želje? Hoću li je zaista utažiti udovoljim li želji?« Duhovna inteligencija nas poziva da dublje razmislimo o onome što mislimo da želimo, da želju stavimo u smisleniji, širi kontekst svojih najdubljih motivacija i svrhe života. Začarani krug lažnih motivacija kakve potiče naša duhovno zaostala kultura ne obuhvaća samo materijalno. One se nerijetko upliću i u naš izbor karijere, u naše odnose i način na koji provodimo slobodno vrijeme. Kad osjećaju unutrašnju prazninu mnogi odlaze u kafiće,hramove zabave(shoping centre) ili popiju nešto da zaborave na unutrašnju prazninu. Ali takva reakcija teško će zadovoljiti duboku potrebu za smislom, osobnim integritetom i razvojem. Da bih zadovoljila svoju stvarnu motivaciju i potrebe moram upoznati sebe na dubokoj razini.

Poznavanje sebe jedno je od najviših mjerila razvijene duhovne inteligencije, ali i jedna od stvari kojima naša duhovno nerazvijena kultura pridaje najmanje važnosti. Od časa kad krenemo u školu uče nas da se okrećemo prema van a ne prema unutra, da se usredotočimo na činjenice i praktične probleme vanjskog svijeta, da se usmjerimo na ciljeve. Zapadnjački model obrazovanja ne potiče razmišljanje o sebi, o unutrašnjem životu i motivima. Ništa nas ne hrabri da pustimo mašti na volju. Kako su opće prihvaćene, tradicionalne religije takoreći na izdisaju, malo što nas nuka da razmislimo u što vjerujemo i koje su nam vrijednosti. Osjećamo se nelagodno suočeni s neispunjenim vremenom ili tišinom. Ispunjavamo vrijeme stalnom aktivnošću, makar samo tipkali po mobitelu ili gledali televiziju, a tišinu bilo kakvom bukom.